KAKO DA KREIRAŠ POSAO IZ SNOVA OD NULE?

Danas imamo specijalnog gosta na blogu – Jelenu Zagorac. Ona je veliki borac, pisac, lektor i bloger.

Kako bi opisala svoj životni poziv? Šta je ono čime se ti baviš i kako bi opisala svoj svakodnevni posao?

Nikada neću znati koliko sam se prilikom traženja posla susretala sa diskriminacijom, a koliko sa svim onim sa čime se suočavaju svi oni koji nastoje da nađu posao u Srbiji. Kada mi je dosadilo da po institucijama i izdavačkim kućama moljakam i izvodim egzibicije ne bi li me primili ili  u nekoj redakciji objavili moj tekst, presekla sam. Rešila sam da sebi otvorim prostor. Kao neko ko ima svoj blog (Jelenine sitnice – Jelenas Stuff), sama odlučujem šta ću i kada objaviti. Odlučila sam da pišem tekstove koji su u vezi sa dve moje ljubavi. Moj blog je inspirisan književnošću i decom.

Blog mi je takođe pružio mogućnost da sama radim na tome da budem vidljiva za one koji bi bili zainteresovani za moje usluge (kao i za sve ostale). Budući da sam završila književnost, zaista sam mnogo pročitala i bila u kontaktu s rečima i jezikom, pa mogu da nudim usluge copywriting-a, pisanja biografija uspešnih ljudi, pružanje podrške pri pisanju autobiografija, lektorisanja i korekture tekstova. Imam još ideja, ali to ćete saznati ako me budete pratili.

Šta je ono što te najviše zastrašivalo na putu da se baciš u svet blogera? Koji su koraci kreiranja posla i života iz snova? Koje bi savete dala devojkama u sličnim situacijama?

Blog je nešto sa čime se na studijama književnosti nikada nisam srela. Verovatno je to bio razlog zašto sam u početku mislila da književne blogove – pa i blogove uopšte – pišu samo šarlatani. Onda sam shvatila da kvalitet onoga što se radi zavisi od onoga ko ga radi, a ne obrnuto. Kvalitet bloga zavisi od blogera, a ne od bloga kao forme izražavanja. Moj drugi veliki problem bio je kako ću ja raditi nešto što na fakultetu nisam učila, a nisam valjda završila fakultet zato da bih na kraju radila nešto što nisam učila.

Međutim, takvo razmišljanje je ogromna greška. Svet se neprestano menja i jedino što je njegova konstanta jeste činjenica da uvek moramo biti otvoreni za sticanje novih iskustava, znanja i veština. Moramo naučiti da svako svoje neznanje, grešku ili neuspeh posmatramo kao priliku za razvoj sopstvenih potencijala. A u svetu novog i nepoznatog uvek se može naći nešto što se naslanja na staro i poznato: ja i kao bloger mogu da nudim usluge koje su u vezi sa književnošću i jezikom.

Kako je nešto raditi prvi u Srbiji? Sve manje ljudi se bavi kulturom i književnošću, a više televizijom i internetom. Koji je tvoj tajni recept?

Po broju pregleda i komentara zaključujem da ljudi i dalje vole lepu reč i pametnu misao umnih ljudi ( “Osamdeset  pet godina od rođenja jedne vile” ) kao i iskrenu emociju i istinu (“Dan prijateljstva i – jedno sećanje”). Samo im to treba pružiti putem neke savremene forme, kakva je recimo blog. On možda manje nudi tradicionalnu reč, a više fotografiju, zvuk, film, i sigurno najvažnije – brzu i laku interakciju. Blog je danas veoma popularan vid izražavanja i komunikacije, kako u svetu tako i kod nas i u regionu.

Pitanje je bilo kako da nađem svoje mesto u tom moru tekstova. Teško je kvalitetno i inovativno pisati o nečemu svi pišu. Zato sam rešila da krenem drugim putem i radim na tome da budem JEDINSTVENA. Rešila sam da pišem o onome o čemu se na internetu, pa i inače, malo piše ili se uopšte ne piše. Najupečatljiviji primer takvog pristupa su rubrike „Zaboravljene književnice“ i „Malo poznati“. U njima nastojim da informišem čitaoce o nepravedno zaboravljenim pregaocima našeg društva i kulture, čiji primeri i stavovi mogu da nam posluže i danas. Za one manje ambiciozne tu su interesantne preporuke knjiga „Deci“ kao i beskrajno duhoviti “Dečji biseri”.

computer-4484282__340

U svetu nejednakih i nepravednih, iskoristila si priliku da pokažeš svoju jedinstvenost. Kako drugi mogu da ti pomognu da živiš svoj životni san, posao i karijeru iz snova?

Osobe sa invaliditetom imaju sasvim iste potrebe kao i drugi ljudi (zbog toga sam kao filolog žestoko protiv izraza “osobe sa posebnim potrebama”), samo što im je u zadovoljavanju tih potreba ponekad potrebna tzv. asistencija. Npr. potrebna mi je asistencija da se ujutro obučem, odem na radno mesto, da se uveče vidim s drugaricama. Zemlje EU za osobe sa invaliditetom koje se školuju, rade ili su aktivisti/kinje zapošljavaju personalne asistente, ljude koji pružaju podršku osobama sa invaliditetom prilikom zadovoljavanja sopstvenih potreba. Kod nas to u praksi još ne funkcioniše kako bi trebalo, naročito u manjim mestima, mada postoji zakon.

Personalna asistencija za osobe sa invaliditetom je način uključivanja osoba sa invaliditetom u društvo, što nije samo trenutni hir sa zapada, već interes celog društva. Ako ništa drugo, treba znati da su istraživanja u Americi pokazala da što je veći broj članova uključenih u društvo veća je i zarada tog društva tj. države. Naša država i naše društvo još uvek nisu, bar ne u praksi, u dovoljnoj meri prepoznali interes zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Ja svoj posao mogu da obavljam isto onoliko profesionalno koliko i ljudi koji nemaju invaliditet.

Kako da mi pomognete da živim svoj san?

Meni je potrebno da mi ljudi pruže šansu da radim kako bih obezbedila sopstvenu egzistenciju, koja je – kao i kod drugih ljudi – možda i prva stepenica na putu ka ostvarivanju kvalitetnog života, na koji svi imamo pravo. Da bih mogla da obezbedim egzistenciju, moram imati pravo na obrazovanje. Ja sam to svoje pravo uspela da ostvarim i bez zakona. Škola i školovanje su mi bar u socijalnom smislu uvek bili pristupačni. Arhitektonskih (pa i drugih) barijera ima i danas. Pogotovo u manjem mestu imate malo mogućnosti za kretanje npr.invalidskim kolicima, iako postoji zakon da javne institucije i prevoz moraju biti pristupačni osobama sa invaliditetom.

Da, i javne institucije u tome mogu videti svoj interes nije teško pogoditi. Ako je škola pristupačna većem broju učenika, imaće ih više. Takođe, ako je frizer-privatnik pristupačan većem broju klijenata, zaradiće više. Ako recimo ima odgovarajući prilaz, klijent mu može biti korisnik invalidskih kolica, ili dete koje koristi dečja kolica. Ali osim nedostatka svesti o potrebi pristupačnosti nekog prostora što većem broju ljudi, naš je problem i nedostatak stručnog kadra. Zato investitori grade zgrade koje imaju npr. nefunkcionalne prilaze. Diskriminacija je veoma široka tema.

Svako prijateljstvo koje ostvarite, pa time i prijateljstvo sa osobom sa invaliditetom, čini vas emotivno bogatijim i zadovoljnijim.